MUŠKA I ŽENSKA NARODNA NOŠNJA U GORI

MUŠKA I ŽENSKA NARODNA NOŠNJA U GORI

Opšte odlike

Nošnja (u govoru Gorana: ruho, promena, hališta) ima višestruku namjenu i karakter. Prije svega služi kao zaštita od hladnoće i drugih prirodnih pojava. U našim balkanskim, pa i širim okvirima, nošnja ima i etnički pa i socijalni karakter. Po nošnji se, često, može odrediti etnička posebnost ljudi, a ne rijetko i socijalni status i vjerska, odnosna konfesionalna pripadnost. Posebnu ulogu nošnja ima u dekorativnom (ukrasnom) smislu.

Goranska narodna nošnja pripada opštem balkanskom tipu, djelimično je sačuvana i koristi se u svakodnevnoj upotrebi, mada je talas evropeizacije i ovdje sve prisuniji, tako da se sve više narodna nošnja izbacuje iz upotrebe. Ovim promjenama podložnija je muška nošnja, dok ženska pokazuje veću žilavost, mada i ona svakodnevno doživljava promjene i modifikacije. Starije žene su otpornije na promjene i još čuvaju i održavaju izvornu nošnju.

Muška narodna nošnja je gotovo izbačena iz svakodnevne upotrebe, osim u višim i od centra udaljenim selima (Brod, Restelica) u kojima se djelimično održala. U ostalim selima je koriste samo pojedinci ili se upotrebljava samo u svečanim prilikama (praznici, svadbe, suneti).

Djevojke i mlade žene nošnju koriste samo u svečanim prilikama, dok je starije žene nose svakodnevno i u svim prilikama.

Ženska nošnja

Ženska goranska nošnja pripada balkanskom tipu i u mnogim elementima slična je nošnji susjednih etničkih grupa i naroda, prije svega nošnji Albanaca iz Ljume, te ostalih Torbeša u Makedoniji i Albaniji.

Postoje razlike i unutar Gore, a posebo su razlike pojačane posljednjih decenija, kada je nizom historijskih okolnosti Gora podijeljena u dvije pa i tri države.

U kosovskom dijelu Gore mogu se identifikovati najmanje tri tipa ženske nošnje prema elementima niže od pojasa:

1.      Tip nošnje sa gaćama i skutačom (boščom, pregačom) prisutan je u najvećem dijelu Gore;

2.      Tip nošnje sa šalvarima (od šajaka, klašnji) u upotrebi je u Brodu i Restelici;

3.      Tip nošnje sa dimijama (dugim i kratkim) u upotrebi je u Rapči, Krstecu, Leštanu, Radeši (duge), kao i Vraništi, Mlikama, Ljubošti, Dragašu i Globočici (kratke). Upotreba kratkih dimija je novijeg datuma, dok su duge dimije bile poznate od ranije.

Razlike u tipu nošnje su nastale iz praktičnih razloga jer su uzrokovane prirodnim i geografskim okolnostima. Brod i Restelica su isključivo stočarski krajevi na nadmorskoj visini iznad 1400 metara, te je nošnja prilagođena klimi i prirodi poslova koje žena obavlja (čest boravak na bačilama u planini, putovanja na konju). U nižim selima nosi selaganija nošnja  (dimije), dok u ostalim selima srednji tip sa skutačom.   

Djevojačka nošnja se razlikuje od nošnje udate žene po boji ali i po drugim elementima. U djevojačkoj nošnji dominiraju bijele boje, dok u nošnji udate žene žuta i crvena. (Ovo se isključivo odnosi na prvi tip nošnje). Osim toga, udata žena nosi tradicionalni mantil crne boje, terlik, dok u Brodu i Restelici u novije vrijeme mantil izrazito sivkaste boje. Također se, u određenim nijansama boje razlikuje nošnja mlade žene od nošnje žene „u godinama“. Čim žena oženi sina ili uda kćerku, u potpunosti promijeni tip i boju nošnje. U nekim selima Dološte (na primjer u Rapči) žena prestaje nositi kapu sa dukatima i dukat na čelu ukoliko ostane udovica.

Materijali od kojih se izrađuju dijelovi ženske nošnje su različiti i mijenjaju se vremenom. Ranije se isključivo koristila vuna i pamuk, dok u novije vrijeme se sve više koristi svila i sintetički materijali. Većinu dijelova nošnje rade same žene i djevojke (predenje, tkanje na razboju, pletenje, vez, šivenje), dok pojedine dijelove rade i pripremaju terzije (tradicionalne zanatlije, krojači). Dijelovi nošnje kao što su terlik, jelek, anterija i džube isključivo rade terzije. U mnogim selima Gore i danas terzije izrađuju mušku i žensku nošnju. Posebno se ističu terzije iz Broda, Restelice, Vranište i Dragaša, koji su ranije bili poznati na širem prostoru od Ljume do Podrimlja.   

Dijelovi ženske nošnje

a)      Djevojačka nošnja:

-          šamija kićena i “na gore vrzana“,

-          jelek (šaren),

-          košulja od platna (bijela), košulja svilena ili tkana („grčena“),

-          pojas (bijele boje, tkan od svile),

-          skutača od platna, vezena crvenom sintetikom i od tergala (naborana),

-          gaće svilene – tkane (bijele),

-          čarape (žute, srmom išarane),

-          openke (opanci) od kože sa roze podvezicama,

-          nakit (zlato, đerdani, furke).

b)      Nošnja udate žene:

-          šamija „redena“,

-          kapa sa dukatima,

-          džube crvene boje sa gajtanima (starije žene),

-          anterija šarena (od turskog platna),

-          košulja (pamučna ili svilena),

-          pojas tkan (žute ili bijeli),

-          skutača bijela (mlade žene), skutača crveno-žuta (starije žene),

-          gaće tkane (po boji slične skutači),

-          čarape srmom išarane (žute, bijele),

-          cipele (kundre) samo za nevjeste.

  

Muška nošnja

Muška nošnja u Gori, također, pripada balkanskom tipu i slična je, a po nekim elementima, identična nošnji susjednih Ljumljana kao i Torbeša iz Zapadne Makedonije i Albanije. Razlike su neznatne i u nijansama. Većinu dijelova muške nošnje šiju rade terzije, osim čarapa, košulja i pojaseva koje rade i pripremaju žene.

Prema boji razlikuje se crni i bijeli tip muške goranske nošnje. Crni tip isključivo nose stariji muškarci (mlađi rijetko), dok bijeli tip isključivo nose mlađi, bez razlike da li su oženjeni ili nisu. Također, razlikuje se nošnja za svečane prilike od nošnje za svakodnevnu upotrebu.

Materijali od kojih se izrađuju dijelovi muške nošnje su najčešće od vune, osim za džamadan koji može biti izrađen i od čohe. Izatkani vuneni matrijal se valja da bi dobio na kvalitetu. Terzije za izradu muške nošnje još rade u Restelici i Brodu, mjesta u kojima je nošnja djelimično u upotrebi. Doskora su terzije iz Gore odlazile u Opolje i druga mjesta u okolini Prizrena da điju nošnju od vune i kože.

Dijelovi muške nošnje

Dijelovi muške nošnje su:

-          kapa vunena (bijela i ravna, kao ljumska),

-          mahrama na kapi i oko kape („čalma“),

-          gunče (guniče, markiče) od vune (šajak), crne boje i bez rukava,

-          džamadan vuneni (crn ili bijel, rijetko od plave čohe),

-          košulja platnena (bijela),

-          pojas (plave boje, tkan od vune ili pamuka),

-          benevrek sa gajtanima u šest redova,

-          čarape crne vunene, za mlađe bijele srmom išarane,

-          openke (opanci) od kravlje kože sa podvezicama („vrfke“) bijele boje,

-          obojke (obojci) vuneni crne boje, za mlađe šareni i srmom izatkani,

-          nakit (kićena mahrama i ćustek za momke).

Zaključak

Goranska narodna nošnja ima veliku umjetničku vrijednost i ljepotu. Ona pokazuje duhovnu snagu i kreativnu sposobnost Gorana. Izrada nošnje je, pored ostalih zanata po kojima su se pročuli Gorani (poslastičarstvo, izrada sira, puškarski zanat), doprinosila da se obezbjedi egzistencija ovog naroda. Osim toga, izradom nošnje za lične potrebe bavila se skoro svaka porodica, što ih je na neki način održavalo. Tokom zimskih mjeseci djevojke i mlade žene pripremaju razne „urneke“ kojima žele da zadive posmatrače. Na ovaj način gotovo kompletno stanovništvo učestvuje u kreiranju kolektivne umjetnosti. Naročito je to izraženo u dijelovima ženske nošnje, u kojima se mogu naći vrhunski dometi inventivnosti goranskih tkalja i pletilja.

Neophodno je sa jezičke strane obraditi nazive mnogih ornamenata na dijelovima nošnje. Postoji i po nekoliko desetina naziva za određene odijevne predmete, a gotovo svaka šara na njima ima svoje ime.

Narodna nošnja Gorana je dio njihovog bogatog folklornog nasljeđa koje treba istražiti i rigistrovati, jer proces ubrzane urbanizacije ruši mnoge vjekovne navike i odnose.