Apstrakt. Goranski govor ima šestougaoni
položeni vokalski sistem, koji karakteriše
obližnje makedonske i srpske
govore. Na zatvaranje i supstitucije vokala utiče fonetski kontekst, što je
osobina prisutna u slovenskim govorima zahvaćenim balkanističkim
prestrukuriranjem.
Značajna dijalekatska crta
goranskog govora je prijelaz e u i u kontaktu sa prednjo- nepčanim suglasnicima j,
lj, nj, ć. Ova osobina nije zabilježena u makedonskim govorima. I u srpskim
obližnjim govorima gotovo je nema, osim nekoliko dubleta u sirinićkom govoru.
Ključne riječi: goranski govor, ikavizmi, vokalizam, supstitucija vokala, jat (ě)
Abstract. Goran speech has laid
vowels hexagonal system, which is characterized by a nearby Macedonian and
Serbian speaking. The closure and vowel substitution affects the phonetic
context, which is a feature present in the Slavic dialects affected Balkanic
restructuring.
Gorani dialect striking feature of speech is crossing e in i
in contact with palatal consonants j, lj,
nj, ć. This feature is not recorded in the Macedonian dialects. And in the
nearby Serbian is almost no speeches, except for some variant of Sirinich
speech.
Key words: Goran speech, ikavism, vowelism, vowel substitution, jat (ě)
1. Oblast Gora se
nalazi na krajnjem jugu Kosova, na padinama Šar-planine, na
tromeđi Kosova, Makedonije
(Polog) i Albanije (Ljuma). Od Prizrena je udaljena tridesetak kilometara i
odvojena niskim pobrđem Cvilena.
Gora obuhvata površinu od 385, 6 km².
Najveći dio Gore pripada Kosovu (18 sela), manji dio pripada Albaniji (9 sela),
dok su dva sela u Makedoniji.
Goranski govor je bio predmet proučavanja
mnogih lingvista, historičara, etnografa i
drugih koji su pisali o Gori.
Vasil K'nčov 1900. godine govoreći o jeziku stanovnika Gore navodi: “Govor im je
mnogo čist i ima sve odlike debarskog bugarskog narečja“[1]
Jordan Ivanov definiše vokalski sistem i leksiku: „Vokalni
sistem je kao u skopskoj Blatiji i Karšijaku. Rečnik je isto takav.“[2] Isti autor konstatira da „Gorani - Torbeši kući
govore bugarski jezik.”[3]
I Stefan Milanov ima slično mišljenje: „ U okolini Prizrena
treba da se istakne nalik na čisto bugarski elemenat u planinskoj oblasti Gora“[4]
A.
M. Seliščev goranski govor u dijalekatskoj karti smješta u sjeverozapadne
makedonske govore. Inače, Seliščev je dobro uočio sudbinu nazalnih vokala,
poluglasnika, nekih glagolskih nastavaka, prozodijski sistem. Na više mjesta
Seliščev određuje pripadnost goranskog govora zapadnomakedonskom narečju, i još
bliže pološkim govorima: „I u dalekoj prošlosti i u kasnije vrijeme ti govori
su se nalazili u bliskoj međusobnoj vezi. Njima su se primicali i govori iza
Šar-planine, u Prizrenskoj Gori.“ Goranski govor je, zaključuje Seliščev,
najbliži govorima Gornjeg Pologa. Uticaj albanskog jezika izrazit je, tvrdi
Seliščev, zbog zajedničke religije.[5]
I
Ivan Stepanovič Jastrebov je pisao o
odlikama goranskog govora. On saopštava
opšte ocjene o goranskom govoru: „Stanovnici gore svih pomenutih sela Gorske
župe govore čistim srpskim jezikom; osobito su žene njihne sačuvale taj jezik u
njegovoj prvobitnoj čistoći. Muški već mešaju u govoru turske ili bugarske
izraze; ovo je stoga, što se oni skitaju po Rumeliji svake godine po nekoliko meseci.“[6]
I
Jovan Cvijić se na početku prošloga vijeka bavio pitanjem jezika stanovnika
Gore: ”Ali i sada skoro svi Arbanasi u Gori govore srpski, samo mešaju mnoge
arbanaške, turske i bugarske reči, poslednje poglavito zato što svake godine
provedu po nekoliko meseci u pečalbu u Rumeliji. Ovi mladi poturčenjaci sebe
zovu Torbešima.” [7]
Milisav
Lutovac zaključuje da je „goranski govor
po rečniku vrlo sličan srpskom u Sredskoj župi. Međutim, po drugim
jezičkim osobinama on drži sredinu između govora i na jednoj i na drugoj strani
Šar-planine.“[8]
Pavle
Ivić smatra da je goranski govor sa izrazitim nesrpskim osobinama. On je u
svojoj knjizi Iz srpskohrvatske
dijalektologije, 1991. godine zapisao: ”Najzad, muslimansko slovensko
stanovništvo u Prizrenskoj Gori govori dijalektom čija je zapadnomakedonska
podloga očigledna.”[9]
Radivoje Mladenović je
uradio najopsežniji rad o goranskom govoru, na kojem je i doktorirao. On
goranski određuje “kao prelazni, mešavinski makedonsko - srpski govor”. U
svojim istraživanjima došao je do stava da se o goranskom govoru „na osnovu
aktuelnog jezičkog stanja ne može govoriti kao makedonskom ili srpskom, već se
on može definisati kao tip prelaznog govora, mešovitog govora, koji je,
verovatno, nastao u bilingvnoj sredini, na graničnom području dvaju jezika -
srpskog i makedonskog.”[10]
Božidar Vidoeski je
objavio više radova o jeziku stanovnika Gore. Prvi rad – Govor na pološkite sela Urvič i Jelovjane – odnosi se na goranski
govor u iseljeničkim goranskim selima Urvič i Jelovjane, ali se odnosi i na
ostali dio goranskog govora. Osim toga objavio
je još nekoliko radova, među kojima su najznačajniji Fonološkiot sistem na seloto Mlike, kao
i najpotpuniji i najpouzdaniji rad ovog
autora, Goranskiot govor. On smatra
da goranski „po svom fonološkom sistemu i po svojoj gramatičkoj strukturi u
cjelini i na sinhronom i na dijahronom planu ulazi u sistem makedonskog
dijasistema“[11]
Dževad Jahić govor Gore
pridodaje mrkovićkom poddijalektu i naglašava da ovaj govor ima „dosta osobina
pod utjecajem makedonskog jezika, ali i osobina nastalih u kontaktu sa
dijalektima albanskog jezika“. Takođe smatra da ovaj govor „zauzima posebno
mjesto među dijalektima bosanskoga jezika, jer je najisturenija jugoistočna
tačka toga jezika“.[12]
2.
Razvoj vokalizma u goranskom govoru u duhu je promjena u ostalim slovenskim
jezicima – smanjenje broja fonoloških
jedinica na pet klasičnih vokala. Od specifičnih vokala javlja se ə
- glas poluglasničke vrijednosti, koji nije kontinuant jerova u jakom
položaju, pa se može govoriti o balkanističkom porijeklu ə.
U goranskom govoru vokal jat
(ě) se manifestuje kao e:
Deca, mljeko, vreme, nedelja, kedelja, seno, pobegnala, pesok,
veter.
Značajna dijalekatska crta
goranskog govora je prijelaz e u i u kontaktu sa prednjonepčanim
suglasnicima j, lj, nj, ć.
a)
ij < ej ( < - jě) dosljedno je u glagolskim
osnovama:
Sije
(sijala brašno), zasije, prosije, se smije (selo ni se smije), se nasmije, se posmijala, grije (mesečina
grije), ogrijala, zagrije, vije (snek
vije), smi se, gri se, ali i izvedene glagolske
imenice smijenje, grijenje, sijanica („zasijana
zemlja“).
Mnogi od ovih
oblika susreću se i u narodnim pjesmama:
“Će ti se smijet, mori, družina.“ (Hasani, 38)
„Koga se oret Ograđe,
Kurto,
koga se sije bosiljok.“ (Hasani, 63)
„Mesto jorgan
vedro nebo dzvezde sijano“ (Doklje, 205)
„Sənce ti grije ozgora,
Put ti se smije pret tebe“ (Doklje, 366)
Radivoje Mladenović smatra
da je -ij<-ej u glagolima lokalna
inovacija šarplaninskih govora, jer se i u sirinićkom govoru javljaju dubleti: sijem – sejem, grijala se – grejala se, nasmi
se – nasmej se.
Mladenović smatra da i umjesto e u nekim glagolima nije refleks ě, već posljedica prodora
jedne osnove u drugu. Interesantni su primjeri u kojima je izvršena
supstitucija e sa i: gorila,
živila, trpila, crnila, mrzila, vrtila ( šuma gorila tri dena, živila
besz muža, som trpif muke, se iscrnila vo ljice, ona sve gi mrzila,
latka se vrtila). Postavlja se
pitanje da li su ovo ikavizmi ili „prodor jedne osnove u drugu“, kako ističe
Mladenović.
I kod nekih imenica u
grupi ej, sa hijatskim j, dolazi
do asimilacije i supstitucije sa i: ogl’ialo (< egl’ejalo < ogl'edalo),
Krušijanin ( < Krušejanin < Kruševjanin < Kruševo), Šištijani
(< Šištejani < Šištevljani <
Šištejec).
„Ke deljime, Šištijani mori, Budinojec.“ (Doklje,
150)
b)
i < e + ć, lj, nj:
Zićir (< tur. Zekir), Zejnilj
(< tur. Zeynel ), čengilj (tur.
çengel), oginj/ogin (oganj).
c)
i < ć + e
Ovakvih primjera nema
mnogo i oni se mogu objasniti progresivnom asimilacijom:
Maćidonec, Maćidonka (u Brodu) i Makidonec, Makidonka u ostalim selima, ćimento („cement“).
d)
U brojevima šijese i jidinaese došlo je do asimilacije. U jidinaese(t)/đidinaese(t)
došlo je do asimilacije u različitim
slogovima, ali je moguća i asimilacija prema đ (đidinaese).
„Ajša
je skupa preskupa, šijese ž’fti
dukati“ (Doklje, 239)
e)
Kod starijih Gorana pored običnog dejka, rijetko se čuje i divojka
(junak spije
miđu dve divojke, na rogoj nosi divojka, sve divojke so altani).
Oblik Divojka je potvrđena samo u narodnim pjesmama i smatra se
pozajmicom koja je stigla u goranski govor preuzimanjem folklornog
materijala. Neki lingvisti smatraju da
je oblik divojka preuzet iz
kosovsko-metohijskih govora i da je mogao nastati naslananjem na divota i diviti se. U goranskom govoru nisu poznati oblici diviti se i divota, te se ova činjenica
ne može prihvatiti.
Divojka
se susreće u mnogim narodnim pjesmama. U govoru je uobičajen oblik dejka
koji je prisutan i narodnim pjesmama.
Oblik divojka ima stilsku
markiranost, ali služi i za postizanje ritmičkog efekta. U primjerima koji slijede
divojka ima funkciju popunjavanja
deseteračkog stiha:
„Na postelja
bećar i divojka,
Na divojka komar ka pirojka“ (Hasani, 91)
„Se teralje
momak i divojka,
Koj ke digne
dveste i dva snopa,
Koj ke digne
trista i tri snopa“ (Doklje, 147)
I u drugim imenicama
srećemo zamjenu e sa i: Dibranin,
gumina (mn. od gumno),
vitruška ( planinaska ptica koja
lebdi na vjetru, „vetruška“)
I u nekim toponimima imamo
zamjenu e sa i: L’ivi Raven (Levi
Raven). Isto tako i
ime sela Mljike neki autori dovode u vezu
sa Mlake.
f)
Prilog još u goranskom govoru javlja se u više varijanti. U Brodu se čuva
stari
oblik ešte
(*ešće). U Resteljici i Kruševu
asimilacijom e prema šć nastalo je išće/išćo. U nekim selima pored još
(te), potvrđeno je i ište. Ište je kontaminacija išće i jošte. Pošto se ište
javlja i u nekim debarskim i struškim
govorima, moguć je prodor iz tog pravca.
g)
Uzvik l’el’e je jedan od
uzvika za kazivanje emocionalnog stanja (šo-bilo, l’el’e,
ta šo se napraj, l’el’e). Međutim, u Brodu i u narodnim pjesmama javlja se i oblik
sa i:
„Tugo što je
onja, lili, što je onja,
Od pendžer
što gljeda.
Džanam, od
pendžer što gljeda?“ (Hasani, 90)
3.
Bitna dijalekatska crta goranskog govora je prijelaz e u i
u kontaktu sa prednjo-
nepčanim suglasnicima j, lj, nj, ć. Ova osobina nije zabilježena u makedonskim govorima. I
u srpskim obližnjim govorima gotovo je nema, osim nekoliko dubleta u sirinićkom
govoru.
Ovako se ponaša i grupa ej drugog porijekla (oglijalo, Krušijani, šijeset). Pošto
nema tekstova ovog govora u dokumentima srednjeg vijeka, teško je pratiti ovu
pojavu.
Možemo konstatovati da je jat (ě) u goranskom govoru zamijenjen vokalom e. To je osobina većine srpskih,
makedonskih i dijelom bugarskih govora.
Međutim, u goranskom
govoru grupa ěj dosljedno je zamijenjena
grupom ij što bi moglo imati veze sa
ikavizmom.
LITERATURA
1.
Cvijić, Jovan, Antropogeografski i etnografski spisi, Beograd, 1911.
2.
Doklje, Nazif, Goranski narodni pesni, Skopje, 2000.
3.
Hasani, Harun, Goranske narodne pesme, Priština, 1987.
4.
Ivić, Pavle, Izabrani ogledi
I-III, Niš, 1991.
5.
Ivanov, Jordan, Makedonski
pregled 4, Sofija, 1925.
6.
Ivanov, Jordan, B'lgarsko-albanska etnička granica,
Makedonski pregled, god. I,
7.
Jahić, Dž., Halilović, S.,
Palić, I., Gramatika bosanskoga jezika,
Zenica, 2000.
8.
K'nčov, Vasil, Gora, Sofija, 1900.
9.
Koneski, Blaže, Istorija
makedonskog jezika, Beograd, 1966.
10.
Lutovac, Milisav, Gora i Opolje-Antropogeografska proučavanja,
Beograd, 1955.
11.
Mladenović, Radivoje, Govor šarplaninske župe Gora, Beograd,
2001.
12.
Mladenov, Stefan, Istorija na
b'lgarski ezik, Sofija, 1979.
13.
Vidoeski, Božidar, Goranskiot govor, Pr-MANU, XI-2
[5] A f
a n a s i j M a t v e j e v i č S e l i š č e v, Polog i ego bolgarskoe naselenie – istoričeskie, etnografičeskie i
dialektologičeskie očerki severno-zapadnoy Makedonii, Sofija, 1929.
[9] P a v l e I v i ć, Izabrani ogledi, III, Niš, 1991.
[11] B o ž i d a r V i d o e s k i, Goranskiot govor, Pr-MANU, XI-2
Nema komentara:
Objavi komentar