(Sociolingvistički pristup govoru Gore)
Apstrakt: U radu se govori o jednom
izoliranom govoru na Šar-planini, na tromeđi Kosova, Albanije i Makedonije. Riječ je
o goranskom govoru koji se razvijao
pod posebnim historijskim i lingvističkim okolnostima, zbog čega je
veoma interesantan za proučavanje teorije jezičkih kontakata, kao i teorije razvoja jezika u tuđem jezičkom okruženju. U
njemu su sačuvani mnogi arhaizmi i rijetke jezičke konstrukcije (što
je odlika jezika u izolaciji), koje su
u ostalim slavenskim jezicima odavno izašle iz
upotrebe ili su njihova daleka jezička
prošlost. Pojedini jezički oblici, likovi i forme, koji
su se u govoru Gore održali u
okamenjenom obliku, predstavljaju lingvističke raritete na
cjelokupnom južnoslavenskom prostoru. Međutim, zbog čestih i intenzivnih kontakata sa jezicima interakcijskog okruženja, u ovaj
govor su kroz historiju ulazile mnoge importacije iz nesrodnih balkanskih jezika.
Ključne riječi: govor Gore, sociolingvistika,
diglosija, bilingvizam, interferencija, 'ženski jezik', Balkanski jezički savez
1. Uvod
Gora je planinska oblast koja se
nalazi u jugozapadnom dijelu Balkana, na
tromeđi Kosova, Makedonije i Albanije. Reljef Gore
je izrazito brdsko-planinski a većina
naselja se nalazi na nadmorskoj visini između 1000 i 1500 metara, što je
uticalo da govor Gore u dužem historijskom periodu ostane izvan procesa kojim su bili zahvaćeni
drugi južnoslavenski govori u bližem i daljem okruženju. Direktan uticaj na govor Gore imao je njen
interlingvalni položaj, kao i polilingvalna naobrazba većeg dijela
muškog stanovništva, a nakon propasti Osmanskog carstva, i lociranje govora Gore na tri lingvistički
različita lokaliteta: na Kosovu, u Albaniji i u Makedoniji. Zbog geografskih i drugih okolnosti, Gora
je u prošlosti mnogo više bila
upućena na komunikaciju sa zapadnomakedonskim zaleđem
(Tetovo, Gostivar, Debar). Do kasno, čak i nakon propasti Otomanske imperije, mnogi stočari iz Gore su tokom zimskih
mjeseci svoja stada tjerali na ispašu u Ovče polje,
Solun, Janjinu i druga mjesta u Makedonij i
i Grčkoj. Također, mnogi su Gorani držali svoje zanatske
radnje (dućane) po gradovima u Makedonij,
Grčkoj, Bugarskoj, Albaniji i Turskoj: Istanbulu, Sofiji,
Skoplju, Solunu, Kavali, Draču, Elbasanu i drugim gradovima. Na ovaj način stvarani su uslovi za jezičke kontakte i
interferencije. Sve je to ostavilo velike tragove na cjelokupnu kulturu, a naročito je uticalo na govor i
narodno (usmeno) stvaralaštvo Gore. Balkanskim narodima je svojstveno da žive
u međusobnim kontaktima i da govore i razumiju po više susjednih jezika. Isto
tako trude se da, koliko je to
moguće, govore i upotrebljavaju prestižni državni jezik u zavisnosti od države koja je vladala u
datom historijskom trenutku (Osmansko carstvo, Jugoslavija,
Albanija). Zato svako proučavanje govora
Gore sa sociolingvističkog aspekta zahtijeva kako
dijahronijski tako i sinhronijski pristup i
analizu. Historijske okolnosti u Gori i oko nje su bile takve da je često dolazilo do
različitih međujezičkih interferencija, što je uticalo da aktuelno stanje bude dosta složeno i
kompleksno. Gora je okružena slavenskim i neslavenskim jezičkim teritorijama (Opolje,
Ljuma, Reka, Polog). Stanovnici Gore, prije svega muškarci, bili su u stalnom pokretu
tako da su dolazili u česte kontakte i sa jezicima koji se
nisu govorili u neposrednom okruženju.
Međutim, žene i djeca su doskora ostajali u Gori,
čime su doprinosili da se u govoru
održe i sačuvaju mnogi jezički arhaizmi u konzerviranom obliku. To je uticalo da je u govoru žena
prisutan daleko manji broj tuđih riječi, oblika i fraza. Iz ugla sociologije i
sociolingvistike može se govoriti o rodnoj varijaciji (raslojavanju) govora Gore s obzirom na pol govornika, te postojanju
dvaju naporednih jezičkih tipova – „muškog“ i „ženskog“. Inače, razlike
u jezičkom ponašanju žena i muškaraca prisutne su i u fonološkom, morfološkom i leksičkom sistemu.
2. Historijske okolnosti i jezičke interferencije
Do propasti Otomanske imperije 1912. godine Gora je bila geografska i
duhovna cjelina, a nakon toga se našla na mjestu gdje se uspostavljala državna
granica između Albanije i Srbije. Londonskim mirom kojim je izvršena podjela teritorija, potvrĐena Bukureštanskim
dogovorom 1913. godine, devet goranskih sela pripalo je Albaniji. Konačna podjela je
uslijedila marta 1923. godine kada je definitivno uspostavljena
granica izmeĐu Albanije i Kraljevine SHS.
Ovom podjelom najveći dio Gore pripao je
Kraljevini Jugoslaviji (21 selo), a manji
dio Albaniji (9 sela). Kasnije su, poslije Drugog svjetskog rata, dva sela (Urvič i Jelovjane)
pripala Makedoniji, kojoj i geografski pripadaju. Na Balkanu je svaki etnos koristio svoj jezik (dijalekat), ali kako bi što
lakše komunicirao sa susjedima, a pritom sačuvao svoj jezik, primao je neke osobenosti iz jezika
susjednog etnosa. Na taj način je nastao Balkanski
jezički savez sa dosta sličnom gramatičkom
strukturom u balkanskim jezicima, sa meĐujezičkom
inteferencijom na gramatičkom i leksičkom
planu i bilingvizmom i polilingvizmom kod govornika susjednih balkanskih govora. (Usikova,
2007: 7) Gora je najbolji primjer balkanskih
jezičkih prožimanja i interferencija. Tokom
turske uprave državni i najprestižniji je bio turski jezik. Poslije Prvog svjetkog
rata u kosovskom dijelu Gore, kao i kod goranske subgrupe u Makedoniji
(Urvič i Jelovjane), srpski jezik postaje zvanični državni jezik. Po završetku Drugog
svjetskog rata srpskohrvatski je zvanični državni jezik u kosovskom dijelu Gore, dok je
u Urviču i Jelovjanu državni jezik makedonski.
U albanskom dijelu Gore je od 1923. godine do danas albanski zvanični
državni jezik. Sve je to ostavilo vidne tragove na ukupnu goransku leksiku, pa je ovo na lingvističkom
planu najbogatije jezičko područje. U kosovskom dijelu goranski govor se u posljednjih sto
godina razvijao pod uticajem standardnog srpskog/srpskohrvatskog jezika, koji je
u ovom periodu bio jezik na kome se odvijao obrazovni sistem i cjelokupna administracija. Sve je ovo uticalo na stvaranje različitih relacija izmeĐu govora Gore i
pomenutih jezika. U kosovskom dijelu Gore u odnosu na neke jezike (srpski/srpskohrvatski/bosanski)
on ima poziciju diglosije, dok u albanskom dijelu Gore, u odnosu na državni i administrativni
jezik (albanski), ima poziciju „kasnog bilingvizma“, jer
učenje albanskog jezika počinje tek od
šeste-sedme godine, tj. polaskom djece u školu.
2.1. Jezičko stanje u albanskom dijelu Gore
U albanskom dijelu Gore gotovo jedan
vijek egzistira posebno interesantna jezička realnost. Naime, tamo je albanski jezik
prisutan u administraciji, školstvu i cjelokupnom društvenom životu, dok se goranski („naški“) koristi samo u
verbalnoj formi i služi za privatnu komunikaciju. To je navelo Shefqeta Hoxhu da
zaključi da se u „bilingvnoj zoni Gore
govori albanski jezik i jedan slavenski dijalekt sa nejasno određenim statusom, koji
se može približiti makedonskom, odnosno bugarskom“ (Hoxha, 2007: 149). Međutim, istina je
sasvim drugačija. Bilingvizam je ovdje nastao kao rezultat specifičnih okolnosti nastalih nakon
1923. godine, kada je uspostavljena sadašnja politička granica,
i kada je ovaj dio Gore potpao
pod jurisdikciju albanske države, kada je albanski jezik postao službeni i kada su
otvorene škole na ovom jeziku. Prije toga je rijetko ko znao govoriti albanski jezik. O tome najbolje svjedoči
kazivanje IlijazaŠahinija iz Borja, učenika prve generacije škole u Borju otvorene 1928. godine:
„Nismo znali niti jednu albansku riječ. Učitelj nas je učio albanski jezik isto kao što majka uči
dijete koje počinje govoriti. Najprije nas je učio kako se na albanskom imenuju dijelovi tijela.
Uhvati uho i kaže ovo je uho, a onda ovo je nos, ovo
su usta, ovo su oči i tako redom.
I pored toga što je dobro poznavao slavenski, nikada nam nije govorio
slavenski. Tako smo, iz dana u dan,
učili novi jezik“ (Dokle, E., 2010).
Nakon odlaska Otomanske imperije sa ovih
prostora, te promjena koje su se dogodile tokom balkanskih ratova i Prvog svjetskog
rata, u ovom dijelu Gore otvorene su
škole na albanskom jeziku – u Šištejecu (1924),
Zapodu (1927), Borju (1928), a kasnije
i u ostalim selima. To je uticalo na govor i pismo u albanskom dijelu
Gore. Ipak je goranski govor u ovom dijelu Gore sačuvan u svim selima, mada je pretrpio promjene kako u leksici
tako i u strukturi. Jedino je selo Orčikle na granici da izgubi svoj dosadašnji jezik i potpuno se
albanizira. I danas se u ovom dijelu Gore u privatnoj komunikaciji
upotrebljava isključivo goranski govor, dok se u pisanoj formi koristi albansko pismo.
Dakle, tamo je albanski alfabet zamijenio arebicu koja je bila jedino pismo u toku viševjekovnog osmanskog perioda.
Stanje jezika i pisma goranskog govora u Albaniji najbolje
ilustruje dio iz Dnevnika Sejdije Dokle
iz Borja (u rukopisu), koji je vodio od 1949-1969. godine: … Ja orejeçi, dojde M. H. i mi veli: „Hoxhinci gi dignaha svi.” I
ja zastana volloj. Ilezoh na Rit. Oni na Studenec. Povno muzhi, zhene, deca. Gi praqaje. A insan na svako qushe i
gumena gledaje. Kuqa ga zatvorile pulici. Stoke sve vo nëtra. Tërnale svi. Tri koni naredile
angerija da im noset postela. I ka tërnale, Bajramica ne moglla da hodi, poshto je na dve dushe ta ga ostajle. I
tija ne vo kuqa svua, toko vo Abdula kryetara. A drugiti svi gi zele: Mustavinica, Simba i Ajsha,
dejçiqa Bajramove Hanka i Hata, i Xulfinica na dve dushe. I dete Xhemil
i Hafiz Mustavin. Svi se beret, 11
dushe. Svi shto bile zhellale. Tolko billo teshko. I gi ispratile vo Shishtejec. I doshle Abdil Munishi
i Ferit Myrtazani i Bajramici i dale kluçoj da ide vo kuqa druga na ragjane. (Iz Dnevnika Sejdije Doklea, 8.4.1949) I danas se goranski govori od svih u kući, na ulici, dok se albanski,
čije učenje započinje polaskom djece u školu, upotrebljava
isključivo u tom ambijentu, u odnosima
sa lokalnim vlastima ili u kontaktu sa prolaznicima
Albancima (Dokle, 2009: 97). Obzirom da
učenje
albanskog jezika počinje u ranom djetinjstvu, još u predškolskom uzrastu,
javljaju se promjene u govoru i strukturi maternjeg jezika.
Evidentan je niz kalkova preuzetih iz
albanskog jezika, a promjene se javljaju na leksičkom, morfološkom i sintaksičkom planu.
Ipak, goranski govor u Albaniji pokazuje ogromnu žilavost i opstaje u veoma teškim uslovima
zahvaljujući izoliranosti i kompaktnosti u kojoj živi zajednica, kao i ljudima koji svoj govor
doživljavaju kao historijsku i kulturološku baštinu.
Naročito su žene i djeca u albanskom
dijelu Gore sačuvali svoj govor u izvornom, okamenjenom obliku, jer se, poslije raspada
Otomanske imperije (1912), našao izvan uticaja standardnih formi slavenskih jezika. Albanski jezik, koji 20-tih godina XX
vijeka postaje jedini jezik u administraciji i školstvu, nije
mogao uticati na sve segmente goranskog
govora, pošto pripadaju različitim jezičkim grupama. Osim
toga, goranski govor se mogao održati
jedino u ruralnoj sredini i u posebnim životnim uslovima koji su
vladali u albanskom dijelu Gore (slaba komunikacija, udaljenost od centara, potpuna zatvorenost). U
tom dijelu Gore skoro jedan vijek egzistira poseban vid „kolektivnog“ i „kasnog“ bilingvizma. Ovdje se
drugi jezik, albanski, ne usvaja nego njegovo učenje započinje tek
od 6-7. godine života, odnosno polaskom
djece u školu. Goranski govor je i dalje,
tokom čitavog života, prvi jezik i
osnovno sredstvo komunikacije u krugu porodice, na ulici i u cjelokupnom privatnom opštenju
ljudi ove oblasti. Zadatak budućih istraživača je da sa terena ekscerpiraju
karakteristike bilingvizma albanskoga dijela Gore i tamošnjih govora, te meĐusobnu interferenciju, odnosno
majorizaciju.
2.2. Govor Urviča i Jelovjana (Makedonija)
Na istočnoj strani Šar-planine, iznad
Tetova i Pologa nalaze se goranska
sela Urvič i Jelovjane. Oba sela su na nadmorskoj visini iznad hiljadu metara –
Urvič na 1120 a Jelovjane na 1200 metara. Većinu stanovnika ovih sela čine doseljenici iz Gore. To je
poznato i većini žitelja pomenutih sela, koji rado ističu kako su njihovi preci nekada doseljeni iz
Gore, odnosno iz Borja, Restelice, Broda, Kukaljana, Kruševa i drugih sela sa one strane planine. Na to
upućuju i mnogi toponimi i patronimi zajednički ili identični sa onima iz staroga zavičaja.
Jedna velika mahala u Urviču, u znak sjećanja na mjesto porijekla, zove se Borjane.
Prema zvaničnim podacima sa zadnjeg popisa stanovništva u Republici Makedoniji
(2002) Urvič je imao 756 stanovnika a
Jelovjane 599 stanovnika. Na popisu se
u oba naselja većina stanovnika nacionalno deklarisala kao Turci (1.179), dok manji dio kao Albanci
(153). Međutim, nastava u školama se izvodi isključivo na makedonskom jeziku. Govor goranskih sela na makedonskoj strani,
Urviču i Jelovjanu, dobro je sačuvan
i ne razlikuje se od govora ostatka Gore.
Primijetan je uticaj standardnog makedonskog
jezika u leksici i gramatici, što je i očekivano, jer se zadnjih sedamdeset godina
kompletna administracija i obrazovni sistem odvijaju na ovom jeziku. U govoru Urviča i Jelovjana dobro
se čuvaju glasovi h i nj u gotovo svim pozicijama, što nije slučaj sa okolnim
makedonsskim govorima. Glas h bi mogao biti očuvan pod uticajem govora
Borja i Broda, sela iz kojih je
doseljen značajan dio žitelja ove subgrupe, dok bi čuvanje
nj moglo biti podstaknuto govorom drugih
sela Gore u kojima se nj dosljedno čuva u svim pozicijama (Šišteec, dološka sela).
Međutim, folklor, običaji i nošnja u ovoj goranskoj subgrupi su, zbog slabih i
nedovoljnih kontakata sa starim krajem, doživjeli
značajne promjene i modifikacije. U mnogim
sferama života i kulture primijetan je znatan uticaj okolnih albanskih sela i Pologa u
cjelini.
3. Aktuelno stanje u govoru Gore
I pored velikih promjena koje su se desile u Gori
u zadnjih sto godina (brojne migracije, izolacije, česte promjene granica i država, sistema, vlasti i sl.)
danas u svim dijelovima Gore, na Kosovu, u Albaniji i Makedoniji, djeca
usvajaju goranski govor u prirodnom okruženju,
u prirodnim situacijama od roĐenja nadalje. Prvi jezik koji čovjek u svome životu
kao dijete usvaja u djetetovom jezičkom razvoju naziva se maternji jezik (mother
tongue). Jezik kojim se majka (i okolina) obraća djetetu ima posebna obilježja:
česta su ponavljanja, rečenična strukutura je pojednostavljena. Ni jedan drugi jezik dijete više neće učiti na način na
koji ga majka ili bliski odrasli uče, zato što su neka od obilježja maternjeg jezika vezana uz njegova
razvojna, i ne samo jezička, svojstva. Stanovnici Gore svoj maternji jezik
nazivaju našinski/našenski/naški/našečki čime prave distinkciju u odnosu na druge, njima
nematernje jezike, koje u kasnijoj fazi života
nauče i koriste. Za razliku od usvajanja, jezici se uče svjesno,
uglavnom na posebnim tečajevima ili u školi, različitim metodama i s različitim uspjehom. To se obično dogaĐa kad su
djeca nešto veća i kad su bar donekle naučila svoj maternji jezik. I pored raznih uticaja kojima je izložen,
goranski govor je i dalje u živoj
upotrebi u svim dijelovima Gore. Promjene u kontaktima sa
drugim jezicima evidentne su u svakodnevnom govoru, dok je narodno stvaralaštvo
odoljelo gotovo svim uticajima sa strane.
Najbogatiji i najčistiji goranski govor čuva se u narodnom usmenom stvaralaštvu.
3.1. Fonetski sistem goranskog govora
Goranski govor se po nekim fonetskim osobinama razlikuje od svih okolnih
dijalekata i na srpskoj i na makedonskoj strani, jer
se razvijao pod snažnim uticajem
neslavenskih jezika – turskog, arapskog, aromunskog i albanskog. Najveći broj današnjih slavenskih jezika je
završio utvrĐivanje historijskih gramatičkih raznih transformacije staroslavenskoga (opšteslavenskoga) vokalskog sistema,
te imaju vlastitu
fotografiju vokalskoga stanja. U govoru
Gore su još prisutni recidivi staroslavenskoga (opšteslavenskoga) vokalskog sistema (poluglasi, diftonzi, vokalno l i r, i
dr). Konsonantski sistem goranskog govora razvijao
se pod snažnim uticajem neslavenskih jezika – turskog, arapskog, aromunskog i
albanskog. Dio fonema javlja se s
različitim alofonskim varijacijama, a uočava se i
fonološka neutralizacija. Unutar goranskog govora uočljive su razlike u pogledu distribucije
konsonanata, tako da su u pojedinim
govornim tipovima pojedine foneme gotovo nestale, dok su u drugim stabilne.
3.2. Morfološki sistem
U govoru Gore došlo je do smanjenja
broja padežnih oblika što je rezultiralo,
uz ostale morfološke i tvorbene karakteristike, pojavom
brojnih morfostilema. Takvo egzistiranje deklinacije proizvodi vrlo markirane lingvostileme. Postojanje člana u postpoziciji je značajna odlika goranskog
govora. Aromunski jezik, koji je snažno uticao na stanje u goranskom govoru, odvaja se od drugih romanskih
jezka po tome što se u njemu član, umjesto ispred imenske riječi, dodaje kao jedan oblik sufiksa,
na kraju imenske riječi, pa se kroz deklinacije mijenja zajedno sa takvom imenskom riječi.
Slično stanje srećemo i u govoru Gore, u kojem dolazi do deklinacija članovanih imenskih riječi, što je
osobina gotovo nezabilježena u okolnim slavenskim jezicima.
Oblici tipa petlavogo, petlatogo, petlanogo; petlavomu, petlatomu, petlanomu su veoma arhaični
i poznati su u malom broju balkanskih slavenskih govora. Stanje slično goranskom
Koneski bilježi u govoru Boboštice kod
Korče. Sličnu pojavu poznaju i neki govori Pomaka na Rodopima.
U konjugaciji nisu potvrĐeni oblici infinitiva,
glagolskog priloga prošlog i futura II. Gubitak infinitiva i njegova zamjena
opisnom konjuktivnom konstrukcijom da +
prezent ili prezentom, likvidacija slavenskog futura kao i prisustvo analitičkog perfekta
su, pored ostalih, odlike po kojima se govor Gore svrstava u kategoriju jezika sa visokim stepenom
balkanizacije.
3.3. Leksika
Na leksičkom planu Govor Gore predstavlja
nedovoljno istraženo područje, kako po pitanju porijekla leksike tako i prema njenoj emocionalno-stilskoj funkciji i
upotrebi. Goranski govor je sačuvao mnoge arhaizme i okamenjene slavenske lekseme. MeĐutim, do
njega su doprle i mnoge riječi iz susjednih neslavenskih
jezika, a ne rijetko i posrednim
putem, i iz dosta udaljenih i nesrodnih jezika. To je bogatilo govor Gore i govornicima pružalo
široke mogućnosti za stilski odabir i nijansiranje izraza.
Zato govor Gore predstavlja zaseban i
izrazito bogat leksički areal.
Glavninu leksike govora Gore, uglavnom, čine
riječi slavenskog porijekla uz prisustvo velikog broja pozajmica iz turskog jezika,
ali i iz drugih jezika iz bližeg
i daljeg okruženja. Govor Gore karakteriše čuvanje i upotreba
arhaične leksike, ali i sposobnost stvaranja
i korištenja raznih mogućnosti u derivaciji
novih riječi na osnovu postojećeg i raspoloživog jezičkog materijala.
U govoru Gore prisutan je odreĐen
broj leksema čije je porijeklo teško
utvrditi. Neke lekseme prisutne u govoru Gore nemaju
ekvivalenata u drugim jezicima ili drugim
jezičkim arealima. Za drugu grupu leksema korijene
treba tražiti u balkanskim jezicima (grčkom, aromunskom, albanskom i dr.), a možda i u „tajnim jezicima“ korištenim od različitih
grupa na jednom širem prostoru (majstorski jezici, boškački jezik i sl.). U uslovima očekivane, dobro poznate riječi
nailazimo na tuĐu riječ koja je ne
samo funkcionalnija nego i impresivnija ili ekspresivnija. Često se tako postiže i
formira sociostatus govornika (turska riječ), društvena funkcija ili profesija (albanski,
srpski, makedonski jezik), ili izražava izvorno emocionalno raspoloženje
tradicionalno evidentno u narodu (domaća riječ, modelirana riječ, aromunska riječ) itd.
3.4. „Ženski“ i „muški“ govor
U mnogim radovima iz sociolingvistike i srodnih disciplina dokazano je da
postoje razlike u konverzaciji muškaraca i žena vezane za izgovor, intonaciju, melodiju, boju
glasa (žene imaju mekši glas od muškaraca), zatim za sintaksičku organizaciju i sl.
Ustanovljeno je da na svakom jezičkom nivou ima razlika. Istraživački
rezultati upućuju na dva osnovna tumačenja.
Prema jednome, riječ je o jeziku žene
(women's language), a prema drugome, riječ
je o nekoj vrsti ženskog dijalekta (genderlect) u okviru datoga jezika. U oba slučaja
naglašavaju se razlike a ne sličnosti među polovima vezane za jezik. U prvom slučaju govori
se o potpuno drugom jeziku, dok se u drugom priznaje samo djelimično odstupanje od "norme" muškog
govorenja. Sa sociolingvističkog aspekta može se govoriti o polnom variranju
(raslojavanju) govora Gore i postojanju dvaju naporednih jezičkih tipova–
„muškog“ i „ženskog“. Polno raslojavanje istražuju sociologija, psihologija, ženske
studije (gender studies), antropologija. Na
izvjestan način svi ovi varijeteti jezika preklapaju
se u diskursu, prije svega kao
individualni i grupni
stilovi ili kao njihovi elementi, tako
da ih lingvostilistička analiza nužno mora
promatrati u međusobnim odnosima (Katnić-Bakaršić, 2000: 25). Na leksičkom planu u „ženskom“ govoru
Gore funkcionira daleko manji broj tuđica (pozajmica), kao i oblika i fraza
importiranih iz drugih nesrodnih jezika.
Veoma frekventan uzvik diko (hej, more, šta kažeš) karakterističan je
samo za govor žene. Jezičko ponašanje žene je uslovljeno i njenim socijalnim statusom
u okviru zajednice. U tradicionalnom goranskom društvu se mlade osobe, djevojke i
mlade žene (mlaneste/maneste), obezličuju. Tako žena udajom gotovo gubi svoje lično ime
dato roĐenjem, a prihvata ime po mužu
(Osmanica, Omerica, Rasimica) kao lično ime. Muškarci u Gori su do kasno, čak
mnogo decenija nakon raspada Otomanske imperije, koristili mnoge sekvence (izraze, izreke,
poslovice) na turskom jeziku a zatim
ih prevodili na svoj lokalni govor. Na taj način su iskazivali prestiž ali i posebno
poštovanje prema državnom jeziku. Pored toga htjeli su, na neki način, pokazati svoju pripadnost višem,
aristokratskom sloju. Žene u konverzaciji ne koriste pozdrave iz orijentalnih jezika (arapskog,
turskog), kao i rijetke pozdrave iz albanskog jezika, koji se
redovno javljaju samo u govoru muškaraca: Ožgeladan! Ožbolduk! Školađere! Bašasaolsun! Mehraba! Afijetola! Ugurala! Selam alejćum!
Puna mbar! Mar pač! (Izgovor većine pozdrava adaptiran je goranskom govoru).
4. Jezik i politika
Gora se nalazi na mjestu gdje se završava jedna i započinje druga zona južnoslavenskih jezika. Osim toga, u neposrenoj blizini Gore su u prošlosti, ali i sada, živjele
zajednice čiji jezici pripadaju različitim neslavenskim grupama
(albanski, grčki, aromunski, turski jezik)
i koji su snažno uticali kako na leksiku tako i
na strukturu govora Gore. To su mnogi
lingvisti i drugi istraživači koristili kako bi dokazali kako
goranski govor po svojim dijalekatskim osobinama upravo pripada njihovom jeziku. To je,
kao po nekom automatizmu, značilo da
su Gorani „njihovi“, odnosno da pripadaju „njima“ ili da su dio „njihovog“ naroda. Goranski govor su do sada proučavali
srpski, bugarski, makedonski i albanski lingvisti. Među lingvistima i drugim naučnicima postoje različita mišljenja o ovom govoru
koja najčešće zavise od nacionalne pripadnosti istraživača.
Međutim, bilo je autora koji su
goranski govor
tretirali kao čisto lingvističko, a ne političko pitanje, te koji su
autoritativno sačuvali svoj naučni dignitet.
Bugarski istraživač Vasil K'nčov, govoreći
o jeziku stanovnika Gore, navodi da
im je govor mnogo čist i da ima sve odlike debarskog bugarskog narječja (K'nčov,
1900: 319-320). K' nčov zaključuje da je na osnovu jezika stanovništvo Gore bugarsko a ne
srpsko jer u njihovom
jeziku „nema srpskih padeža, a prisutan
je i član u punoj čistoti.“ Jordan
Ivanov definiše vokalski sistem i leksiku: „Vokalni sistem je kao u skopskoj Blatiji i
Karšijaku. Rječnik je isto takav“ (Ivanov, 1925). Na kraju zaključuje
da „Gorani-Torbeši kući govore bugarski
jezik.” I Stefan Milanov ima slično mišljenje: „U
okolini Prizrena treba da se istakne
nalik na čisto bugarski elemenat u planinskoj oblasti
Gora, gdje sam napravio moje zapise
1916. godine.“ (Mladenov, 1979).
A. M. Seliščev goranski govor u dijalekatskoj karti smješta u sjeverozapadne
makedonske govore. Inače, Seliščev je dobro uočio sudbinu nazalnih vokala,
poluglasnika, nekih glagolskih nastavaka, prozodijski sistem. Na više
mjesta Seliščev odreĐuje pripadnost goranskog
govora zapadnomakedonskom narečju, i još bliže pološkim govorima: „I u dalekoj
prošlosti i u kasnije vrijeme ti govori su se nalazili u bliskoj meĐusobnoj vezi. Njima su se
primicali i govori iza Šarplanine, u Prizrenskoj
Gori“ (Seliščev, 1929). Goranski govor je,
zaključuje Seliščev, najbližigovorima Gornjeg Pologa. Uticaj albanskog jezika
izrazit je, tvrdi Seliščev, zbog zajedničke religije.
Ivan Stepanovič Jastrebov je pisao o
odlikama goranskog govora. On saopštava opšte ocjene o goranskom govoru: „Stanovnici gore svih pomenutih sela Gorske župe
govore čistim srpskim jezikom; osobito su žene njihne sačuvale taj jezik u njegovoj
prvobitnoj čistoći. Muški već mešaju u govoru turske ili bugarske izraze; ovo je stoga, što se oni
skitaju po Rumeliji svake godine po nekoliko meseci, gde prodaju
salep i bozu... Od skora su počeli
više se privikavati turskom jeziku, jer im je potreban u vojsci. Ali ipak oni ne mogu ostaviti svoj
jezik, jer im žene drugog jezika ne znaju“ (Jastrebov, 1879).
I Jovan Cvijić se na početku prošloga vijeka bavio pitanjem jezika stanovnika
Gore i došao do zaključka da sada skoro „svi Arbanasi u Gori govore srpski, samo mešaju
mnoge arbanaške, turske i bugarske reči, poslednje poglavito zato što svake godine provedu po
nekoliko meseci u pečalbu u Rumeliji. Ovi mladi poturčenjaci sebe zovu Torbešima“ (Cvijić, 1911).
Milisav Lutovac zaključuje da je „goranski
govor po rečniku vrlo sličan srpskom
u Sredskoj župi. Međutim, po drugim jezičkim
osobinama on drži sredinu između govora
i na jednoj i na drugoj strani Šar-planine“ (Lutovac, 1955).
Akademik Pavle Ivić, koji se ubraja u
najznačajnije srpske dijalektologe, smatra da je goranski govor sa izrazitim nesrpskim osobinama. On je u knjizi
o srpskohrvatskim dijalektima zapisao: „Najzad, muslimansko slovensko stanovništvo u Prizrenskoj Gori govori
dijalektom čija je zapadnomakedonska podloga očigledna“ (Ivić,
1991). I u dijalektološkoj karti štokavskog narečja Ivić je područje Gore izostavio čime ga je svrstao u zapadnomakedonske
govore.
Prvoslav Radić također goranski govor
ubraja u makedonske govore, pošto odrednicu Harun Hasani, Goranske narodne pesme, ubraja u makedonske izvore. On smatra da
„goranski govor ima znatan broj relevantnih jezičkih
crta koje ga povezuju sa makedonskim
jezičkim zaleđem“ (Radić, 2004: 135-145).
Radivoje Mladenović je radio doktorsku
disertaciju na temu goranskog govora. On goranski određuje „kao prelazni, mešavinski makedonsko-srpski govor“.
Proučavajući goranski govor došao je do zaključka da se „na osnovu aktuelnog jezičkog stanja ne može
govoriti kao makedonskom ili srpskom govoru, već se
on može definisati kao tip prelaznog
govora, mešovitog govora, koji je, verovatno, nastao u bilingvnoj sredini, na graničnom
području dvaju jezika – srpskog i makedonskog.“ Na
drugom mjestu Mladenvić tvrdi da je
„goranski govor većinom svojih osobina rubni zapadnomakedonski
govor sa tipičnim perifernim arhaizmima i infiltracijom pojedinih srpskih crta“ (Mladenović, 2001: 540).
Božidar Vidoeski je objavio više radova o jeziku stanovnika Gore. Prvi njegov
rad – Govor
na pološkite sela Urvič i Jelovjane –
odnosi se na goranski govor u
iseljeničkim goranskim
selima Urviču i Jelovjanu. Osim toga
objavio je još nekoliko radova, meĐu
kojima su najznačajniji Fonološkiot sistem na seloto
Mlike, kao i najpotpuniji i
najpouzdaniji rad ovog autora, Goranskiot govor. U ovom radu
razmatra fonologiju, prozodiju, imensku fleksiju, glagolsku fleksiju, leksiku. Vidoeski je i
u drugim radovima pisao o goranskom
govoru. On goranski govor definiše kao „torbeški govor, sosema periferen“. Na
drugom mjestu je zaključio da: „Vo oblasta Gora, na
zapadnata strana od Šar-planina, ima
pogolemo govorno šarenilo“ (Vidoeski, 1993).
Alija Džogović je pisao o goranskom
govoru kao specifičnom dijalekatskom tipu. On napominje da „nijedan lingvist, koji drži do svojeg naučnog renomea, neće reći
da je govor Gore i Župe srpski, niti makedonski, niti bosanski. Reći će da je to jedan
specifičan govor, govor jedne specifične lingvogeografske izoglose. Ne postoji neka posebnost koja ovaj govor
približava samo jednom od pomenutih jezika. Objektivno
gledano odnos ovoga govora prema govorima štokavskog dijalekta je približno isti – kako u njegovoj
historijskoj dijahroniji tako i u njegovoj sinhroniji. Međutim, narod Gore i Župe opredijelio se za formulu nacionalna
zajednica a ne za formulu etnička grupa. Svojom voljom, i
izbornim pravom, opredijelio se za
nacionalno ime Bošnjak, a u ovom kontekstu i za bošnjački jezički standard – bosanski jezik“
(Džogović, 2003). Džogović, također, smatra da goranski govorni tip sa ekavskim narječjem
povezuje ekavski refleks staroga glasa jata, kao i izvjesna progresivnija leksika. Međutim, ovaj
se govor može, u širem smislu, još više približiti
dijalektološkoj karti bosanskog jezika, jer
im je zajednička etnička kulturna komponenta, usmena i
pisana tradicija, historijska komponenta zajedničkog života naroda od kraja 14. vijeka do danas, kompletan antroponimski sistem,
vjerska kultura i vjerska leksika te izrazito frekventna orijentalna leksika (Džogović, 2003).
I Dževad Jahić smatra da govor Gorana
„zauzima posebno mjesto među dijalektima bosanskoga jezika, jer je on najisturenija
jugoistočna tačka toga jezika“. Jahić
ističe da ovaj govor ima dosta osobina formiranih pod uticajem makedonskog jezika, ali i
osobina nastalih u kontaktu sa dijalektima albanskog jezika (Jahić, 2000: 39).
5. Zaključak
Gora je zaseban dijalektološki areal interesantan za proučavanje
teorije jezičkih kontakata, kao i teorije razvoja jezika u tuđoj jezičkoj
sredini. Govor Gore je vjekovima ostao u izolaciji i imao periferni položaj i „zamrznuto
stanje“, ali se nakon historijskih promjena
koje su se u posljednjih sto godina desile na Balkanu, našao u
potpuno novoj i izmijenjenoj situaciji. Danasgovor Gore može biti dobar izvor
podataka za proučavanje diglosije, bilingvizma,
jezičkih interferencija, kao i za druga lingvistička i sociolingvistička istraživanja.
Među brojnim istraživačima i lingvistima još uvijek postoji niz nesuglasja kad
je u pitanju
govor Gore, njegovo porijeklo i
autorizacija. Neophodno je da budući istraživači
definitivno objasne tvrdnju bosanskih lingvista da je to najistočniji bosanski
govor, srbijanskih lingvista da je to najjužniji srpski govor, te makedonskih lingvista da je to
najsjeverozapadniji makedonski govor, ako komparativnom i kontrastivnom analizom empirijskoga karaktera
istraže ove tvrdnje i na terenu afirmiraju ili negiraju njihove vjerodostojnosti.
BIBLIOGRAFIJA:
1. Bernstein, B. (1979). Jezik i društvene klase. Beograd: BIGZ, XX vek.
1. Cvijić, J. (1911). Antropogeografski i etnografski spisi, Knjiga 4,
Tom I. Beograd.
2. Dokle, N. (2009). Bogomilizmi dhe
etnogjeneza e torbeshëve të Gorës së Kukësit.
Tiranë.
3. Dokle, E. (2010). Borje dhe Borjanet – Monografi. Prizren.
4. Džogović, A. (2003). Jedan interesntan dokumenat sa popisa
stanovništva 1579. godine u
Gori. Prizren: Takvim.
5. Eckert, P. & McConnell-Ginet, S. (2003). Language and Gender.
Cambridge: CUP.
6. Hoxha, Sh. (2007). Shqiptari Sinan Pashë Topojani. Tiranë.
7. Иванов, Й. (1925), Българско-албанска
етничка граница. София: Македонски
преглед, год. I, књ. 4.
8. Ivić, P. (1991). Izabrani ogledi I- III. Niš.
9. Jahić, Dž. (2000). Gramatika bosanskoga jezika. Zenica: Dom štampe.
10. Jastrebov, I. St. (1970). Podatci za istoriju srpske crkve. Beograd:
Državna štamparija.
11. Katnić-Bakaršić, M. (2000). Stilistika. Sarajevo: NUK.
12. Кънчов, В. (1900/1970). Избрани произведения, Том 2. София.
13. Koneski, B. (1966). Istorija makedonskog jezika. Beograd-Skopje:
Prosveta-Kočo Racin.
14. Lutovac, M. (1955). Gora i Opolje. Beograd: Srpski etnografski
zbornik.
15. Младенов, Ст. (1979). История на български език. София.
16. Radić, P. (2004). Glagolske
će-konstrukcije u govrima Kosova i
Metohije. Beograd:
Južnosovenski filolog LX.
17. Селищев, А. М. (1929). Полог и
его болгарское население: Историческое,
етнографическое и диалектологические очерки северозападной Македонии. София.
18. Видоески, Б. (1998). Диjалектите на македонскоиот јазик, том I-III.
Скопје: МАНУ.
19. Усикова, Р. (2007). Врски меѓу македонскиот јазик и други балкански
јазици.
Семинар за македонски јазик. Охрид.
Dr. Sadik Idrizi
University of Prizren, Kosovo
ONE ISOLATED BALKAN SPEECH
(The sociolinguistic approach to Goran speech)
(Summary)
Viewed from a sociolinguistic perspective, Gora is the best example of
Balkans language interference. During the Turkish administration the state and most prestige
language was Turkish language. After First World War in the Kosovo part of Gora as well as in the
Goran subgroups in Macedonia (Urvič and Jelovjane), Serbian
language become the official state language.
Folowing the end of Second World War the Serbo-Croatian language became the
official state language in the Kosovo part of Gora while Macedonian language became the
official language in Urvič and Jelovjane. Since 1923. the Albanian language is the official language
in the Albanian part of Gora.
This article elaborates the different
relations between Goran speech and the
mentioned languages. In the Kosovo part of Gora
in relation to some of the languages
(Serbian/SerboCroatian/Bosniac) there is a position of diglossia, while in the
Albanian part of Gora in relation to the state and the administrative language (Albanian) there is a position of
“late bilingualism” because the learning (teaching) of Albanian
language begins from the six-seven years
of age, when the children start school.
Key words: Goran speech, sociolinguistic, diglossia, bilingualism,
interference, Balkan linguistic
union, „women's language“
Nema komentara:
Objavi komentar