SUPSTITUCIJA VOKALA E U I U GORANSKOM GOVORU

Apstrakt. Goranski govor ima šestougaoni položeni vokalski sistem, koji karakteriše

obližnje makedonske i srpske govore. Na zatvaranje i supstitucije vokala utiče fonetski kontekst, što je osobina prisutna u slovenskim govorima zahvaćenim balkanističkim prestrukuriranjem.

Značajna dijalekatska crta goranskog govora je prijelaz e u i u kontaktu sa prednjo- nepčanim suglasnicima j, lj, nj, ć. Ova osobina nije zabilježena u makedonskim govorima. I u srpskim obližnjim govorima gotovo je nema, osim nekoliko dubleta u sirinićkom govoru.

Ključne riječi: goranski govor, ikavizmi, vokalizam, supstitucija vokala, jat (ě)

      Abstract. Goran speech has laid vowels hexagonal system, which is characterized by a nearby Macedonian and Serbian speaking. The closure and vowel substitution affects the phonetic context, which is a feature present in the Slavic dialects affected Balkanic restructuring.

      Gorani dialect striking feature of speech is crossing e in i in contact with palatal consonants j, lj, nj, ć. This feature is not recorded in the Macedonian dialects. And in the nearby Serbian is almost no speeches, except for some variant of Sirinich speech.

Key words: Goran speech, ikavism, vowelism, vowel substitution, jat (ě)

                                                                                    

1.      Oblast Gora se nalazi na krajnjem jugu Kosova, na padinama Šar-planine, na

tromeđi Kosova, Makedonije (Polog) i Albanije (Ljuma). Od Prizrena je udaljena tridesetak kilometara i odvojena niskim pobrđem Cvilena.

      Gora obuhvata površinu od 385, 6 km². Najveći dio Gore pripada Kosovu (18 sela), manji dio pripada Albaniji (9 sela), dok su dva sela u Makedoniji.

      Goranski govor je bio predmet proučavanja mnogih lingvista, historičara, etnografa i  drugih koji su pisali o Gori.

      Vasil K'nčov 1900. godine govoreći o  jeziku stanovnika Gore navodi: “Govor im je mnogo čist i ima sve odlike debarskog bugarskog narečja“[1]

      Jordan Ivanov definiše vokalski sistem i leksiku: „Vokalni sistem je kao u skopskoj Blatiji i Karšijaku. Rečnik je isto takav.“[2] Isti autor konstatira da „Gorani - Torbeši kući govore bugarski jezik.”[3]

      I Stefan Milanov ima slično mišljenje: „ U okolini Prizrena treba da se istakne nalik na čisto bugarski elemenat u planinskoj oblasti Gora“[4]

      A. M. Seliščev goranski govor u dijalekatskoj karti smješta u sjeverozapadne makedonske govore. Inače, Seliščev je dobro uočio sudbinu nazalnih vokala, poluglasnika, nekih glagolskih nastavaka, prozodijski sistem. Na više mjesta Seliščev određuje pripadnost goranskog govora zapadnomakedonskom narečju, i još bliže pološkim govorima: „I u dalekoj prošlosti i u kasnije vrijeme ti govori su se nalazili u bliskoj međusobnoj vezi. Njima su se primicali i govori iza Šar-planine, u Prizrenskoj Gori.“ Goranski govor je, zaključuje Seliščev, najbliži govorima Gornjeg Pologa. Uticaj albanskog jezika izrazit je, tvrdi Seliščev, zbog zajedničke religije.[5]

      I Ivan Stepanovič Jastrebov  je pisao o odlikama goranskog govora. On  saopštava opšte ocjene o goranskom govoru: „Stanovnici gore svih pomenutih sela Gorske župe govore čistim srpskim jezikom; osobito su žene njihne sačuvale taj jezik u njegovoj prvobitnoj čistoći. Muški već mešaju u govoru turske ili bugarske izraze; ovo je stoga, što se oni skitaju po Rumeliji svake godine po  nekoliko meseci.“[6]

      I Jovan Cvijić se na početku prošloga vijeka bavio pitanjem jezika stanovnika Gore: ”Ali i sada skoro svi Arbanasi u Gori govore srpski, samo mešaju mnoge arbanaške, turske i bugarske reči, poslednje poglavito zato što svake godine provedu po nekoliko meseci u pečalbu u Rumeliji. Ovi mladi poturčenjaci sebe zovu Torbešima.” [7]

      Milisav Lutovac zaključuje da je „goranski govor  po rečniku vrlo sličan srpskom u Sredskoj župi. Međutim, po drugim jezičkim osobinama on drži sredinu između govora i na jednoj i na drugoj strani Šar-planine.“[8]

      Pavle Ivić smatra da je goranski govor sa izrazitim nesrpskim osobinama. On je u svojoj knjizi Iz srpskohrvatske dijalektologije, 1991. godine zapisao: ”Najzad, muslimansko slovensko stanovništvo u Prizrenskoj Gori govori dijalektom čija je zapadnomakedonska podloga očigledna.”[9]

Radivoje Mladenović je uradio najopsežniji rad o goranskom govoru, na kojem je i doktorirao. On goranski određuje “kao prelazni, mešavinski makedonsko - srpski govor”. U svojim istraživanjima došao je do stava da se o goranskom govoru „na osnovu aktuelnog jezičkog stanja ne može govoriti kao makedonskom ili srpskom, već se on može definisati kao tip prelaznog govora, mešovitog govora, koji je, verovatno, nastao u bilingvnoj sredini, na graničnom području dvaju jezika - srpskog i makedonskog.”[10]

Božidar Vidoeski je objavio više radova o jeziku stanovnika Gore. Prvi rad – Govor na pološkite sela Urvič i Jelovjane – odnosi se na goranski govor u iseljeničkim goranskim selima Urvič i Jelovjane, ali se odnosi i na ostali dio goranskog govora. Osim toga objavio  je još nekoliko radova, među kojima su najznačajniji Fonološkiot sistem na seloto Mlike, kao i najpotpuniji i najpouzdaniji  rad ovog autora, Goranskiot govor. On smatra da goranski „po svom fonološkom sistemu i po svojoj gramatičkoj strukturi u cjelini i na sinhronom i na dijahronom planu ulazi u sistem makedonskog dijasistema“[11]

Dževad Jahić govor Gore pridodaje mrkovićkom poddijalektu i naglašava da ovaj govor ima „dosta osobina pod utjecajem makedonskog jezika, ali i osobina nastalih u kontaktu sa dijalektima albanskog jezika“. Takođe smatra da ovaj govor „zauzima posebno mjesto među dijalektima bosanskoga jezika, jer je najisturenija jugoistočna tačka toga jezika“.[12]

2.      Razvoj vokalizma u goranskom govoru u duhu je  promjena u ostalim slovenskim

jezicima – smanjenje broja fonoloških jedinica na pet klasičnih vokala. Od specifičnih vokala javlja se ə  - glas poluglasničke vrijednosti, koji nije kontinuant jerova u jakom položaju, pa se može govoriti o balkanističkom porijeklu ə.

U goranskom govoru vokal jat (ě) se manifestuje  kao e:

Deca, mljeko, vreme, nedelja, kedelja, seno, pobegnala, pesok, veter.

Značajna dijalekatska crta goranskog govora je prijelaz e u i u kontaktu sa prednjonepčanim suglasnicima j, lj, nj, ć.

a)      ij < ej ( < - jě) dosljedno je u glagolskim osnovama:

Sije (sijala brašno), zasije, prosije, se smije (selo ni se smije), se nasmije, se posmijala, grije (mesečina grije), ogrijala, zagrije, vije (snek vije),  smi se, gri se, ali i izvedene glagolske imenice smijenje, grijenje, sijanica („zasijana zemlja“).

Mnogi od ovih oblika susreću se i u narodnim pjesmama:

“Će ti se smijet, mori, družina.“ (Hasani, 38)

„Koga se oret Ograđe, Kurto,

koga se sije bosiljok.“    (Hasani, 63)

„Mesto jorgan vedro nebo dzvezde sijano“ (Doklje, 205)

„Sənce ti grije ozgora,

Put ti se smije pret tebe“  (Doklje, 366)

Radivoje Mladenović smatra da je -ij<-ej u glagolima lokalna inovacija šarplaninskih govora, jer se i u sirinićkom govoru javljaju dubleti: sijem – sejem, grijala se – grejala se, nasmi se – nasmej se.

Mladenović smatra da i umjesto e u nekim glagolima nije refleks ě, već posljedica prodora jedne osnove u drugu. Interesantni su primjeri u kojima je izvršena supstitucija e sa i: gorila, živila, trpila, crnila, mrzila, vrtila ( šuma gorila tri dena, živila besz muža, som trpif muke, se iscrnila vo ljice, ona sve gi mrzila, latka se vrtila). Postavlja se pitanje da li su ovo ikavizmi ili „prodor jedne osnove u drugu“, kako ističe Mladenović.

I kod nekih imenica u grupi  ej, sa hijatskim j, dolazi do asimilacije i supstitucije sa i: ogl’ialo (< egl’ejalo < ogl'edalo), Krušijanin ( < Krušejanin < Kruševjanin < Kruševo), Šištijani (< Šištejani < Šištevljani < Šištejec).

„Ke deljime, Šištijani mori, Budinojec.“ (Doklje, 150)

b)     i < e + ć, lj, nj:  

Zićir (< tur. Zekir), Zejnilj (< tur. Zeynel ), čengilj (tur. çengel), oginj/ogin (oganj).

c)      i < ć + e

Ovakvih primjera nema mnogo i oni se mogu objasniti progresivnom asimilacijom:

Maćidonec, Maćidonka (u Brodu) i Makidonec, Makidonka u ostalim selima, ćimento („cement“).

d)     U brojevima šijese i jidinaese došlo je do asimilacije. U jidinaese(t)/đidinaese(t)

došlo je do asimilacije u različitim slogovima, ali je moguća i asimilacija prema đ (đidinaese).

            „Ajša je skupa preskupa, šijese ž’fti dukati“ (Doklje, 239)

e)      Kod starijih Gorana pored običnog dejka, rijetko se čuje i divojka (junak spije

miđu dve divojke, na rogoj nosi divojka, sve divojke so altani).

Oblik Divojka je potvrđena samo u narodnim pjesmama i smatra se pozajmicom koja je stigla u goranski govor preuzimanjem folklornog materijala.  Neki lingvisti smatraju da je oblik divojka preuzet iz kosovsko-metohijskih govora i da je mogao nastati naslananjem na divota i diviti se. U goranskom govoru nisu poznati oblici diviti se i divota, te  se ova činjenica ne može prihvatiti.

   Divojka se susreće u mnogim narodnim pjesmama. U govoru je uobičajen oblik dejka

koji je prisutan i narodnim pjesmama. Oblik divojka ima stilsku markiranost, ali služi i za postizanje ritmičkog efekta. U primjerima koji slijede divojka ima funkciju popunjavanja deseteračkog stiha:

„Na postelja bećar i divojka,

Na divojka komar ka pirojka“ (Hasani, 91)

„Se teralje momak i divojka,

Koj ke digne dveste i dva snopa,

Koj ke digne trista i tri snopa“ (Doklje, 147)

I u drugim imenicama srećemo zamjenu e sa i: Dibranin, gumina (mn. od gumno),

vitruška ( planinaska ptica koja lebdi na vjetru, „vetruška“)

I u nekim toponimima imamo zamjenu e sa i: L’ivi Raven (Levi Raven). Isto tako i

ime sela Mljike neki autori dovode u vezu  sa  Mlake.

f)       Prilog  još u goranskom govoru javlja se u više varijanti. U Brodu se čuva stari

oblik ešte (*ešće). U Resteljici i Kruševu asimilacijom e prema šć nastalo je išće/išćo. U nekim selima pored još (te), potvrđeno je i ište. Ište je kontaminacija išće i jošte. Pošto se ište javlja  i u nekim debarskim i struškim govorima,  moguć je prodor iz tog pravca.

g)      Uzvik l’el’e je jedan od uzvika za kazivanje emocionalnog stanja (šo-bilo, l’el’e,

ta šo se napraj, l’el’e). Međutim, u Brodu i u narodnim pjesmama javlja se i oblik sa i:

    

„Tugo što je onja, lili, što je onja,

Od pendžer što gljeda.

Džanam, od pendžer što gljeda?“ (Hasani, 90)

3.      Bitna dijalekatska crta goranskog govora je prijelaz e u i u kontaktu sa prednjo-

nepčanim suglasnicima j, lj, nj, ć. Ova osobina nije zabilježena u makedonskim govorima. I u srpskim obližnjim govorima gotovo je nema, osim nekoliko dubleta u sirinićkom govoru.

Ovako se ponaša i grupa ej drugog porijekla (oglijalo, Krušijani, šijeset). Pošto nema tekstova ovog govora u dokumentima srednjeg vijeka, teško je pratiti ovu pojavu.

Možemo konstatovati  da je jat (ě) u goranskom govoru zamijenjen vokalom e. To je osobina većine srpskih, makedonskih i dijelom bugarskih govora.

Međutim, u goranskom govoru grupa ěj dosljedno je zamijenjena grupom ij što bi moglo imati veze sa ikavizmom.  

LITERATURA

           

1.      Cvijić, Jovan, Antropogeografski i etnografski spisi,  Beograd, 1911.

2.      Doklje, Nazif, Goranski narodni pesni, Skopje, 2000.

3.      Hasani, Harun, Goranske narodne pesme, Priština, 1987.

4.      Ivić, Pavle, Izabrani ogledi I-III, Niš, 1991.

5.      Ivanov, Jordan,  Makedonski pregled 4, Sofija, 1925.

6.      Ivanov, Jordan, B'lgarsko-albanska etnička granica, Makedonski pregled, god. I,

7.      Jahić, Dž., Halilović, S., Palić, I., Gramatika bosanskoga jezika,  Zenica, 2000.

8.      K'nčov, Vasil, Gora,  Sofija, 1900.

9.      Koneski, Blaže,  Istorija makedonskog jezika,  Beograd, 1966.

10.  Lutovac, Milisav, Gora i Opolje-Antropogeografska proučavanja, Beograd, 1955.

11.  Mladenović, Radivoje, Govor šarplaninske župe Gora, Beograd, 2001.

12.  Mladenov, Stefan, Istorija na b'lgarski ezik, Sofija, 1979.

13.  Vidoeski, Božidar, Goranskiot govor, Pr-MANU, XI-2

---

[1]  V a s i l  K ' n č o v, Gora, Trudove na b'lgarskoto prirodoizpitatelno družestvo, Sofija, 1900.

[2]  J o r d a n  I v a n o v, Makedonski pregled 4, Sofija, 1925.

[3]  J o r d a n  I v a n o v, B'lgarsko-albanska etnička granica, Makedonski pregled, god. I, knj. 4

[4]  S t e f a n  M l a d e n o v, Istorija na b'lgarski ezik, Sofija, 1979.

[5]  A f a n a s i j  M a t v e j e v i č  S e l i š č e v, Polog i ego bolgarskoe naselenie – istoričeskie, etnografičeskie i dialektologičeskie očerki severno-zapadnoy Makedonii,  Sofija, 1929.

[6]  I v a n  S t e p a n o v i č  J a s t r e b o v, Podatci za istoriju srpske crkve,  Beograd, 1879.

[7]  J o v a n  C v i j i ć, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje I i II, Beograd, 1966.

[8]  M i l i s a v  L u t o v a c , Gora i Opolje-Antropogeografska proučavanja,   Beograd, 1955.

[9]   P a v l e  I v i ć,  Izabrani ogledi, III, Niš, 1991.

[10] R a d i v o j e  M l a d e n o v i ć, Govor šarplaninske župe Gora, Beograd, 2001.

[11] B o ž i d a r  V i d o e s k i, Goranskiot govor, Pr-MANU, XI-2

[12] Dž.  J a h i ć,  S. H a l i l o v i ć,  I. P a l i ć,  Gramatika bosanskoga jezika,  Zenica, 2000.

UTICAJ TURSKOG JEZIKA NA GOVOR GORE

Apstrakt:

Turski jezik je izvršio snažan uticaj na goranski govor, naročito na polju leksike. U fondu riječi koje označavamo terminom turcizmi sadržan je i veliki broj riječi arapskog i persijskog porijekla. U periodu dugom oko pet vijekova turski jezik je imao dominantno mjesto i bio jezik sa posebnim prestižom na čitavom Balkanskom poluostrvu. Posebno su muškarci u Gori upotrebljavali turski jezik, jer je on bio sredstvo opštenja na širem prostoru. Muškarci u Gori su do kasno, čak mnogo decenija nakon raspada Otomanske imperije, koristili mnoge sekvence (izraze, izreke, poslovice) na turskom jeziku a zatim ih prevodili na svoj lokalni govor. Na taj način su iskazivali prestiž ali i posebno poštovanje prema državnom jeziku. Pored toga htjeli su, na neki način, pokazati svoju pripadnost višem, aristokratskom sloju.

Ključne riječi: Gora, goranski govor, turcizmi, orijentalizmi, Balkanski jezički savez

UVOD

Gora se nalazi na padinama Šar-planine, na tromeđi Kosova, Makedonije i Albanije. Do propasti Otomanske imperije 1912. godine Gora je bila duhovna i geografska cjelina, a nakon toga se našla na mjestu gdje se uspostavljala granica između Albanije i Srbije. Londonskim mirom kojim je izvršena podjela teritorija, potvrđena Bukureštanskim dogovorom 1913. godine, devet goranskih sela pripalo je Albaniji. Konačna podjela je uslijedila marta 1923. godine kada je definitivno uspostavljena granica između Albanije i Kraljevine SHS. Ovom podjelom najveći dio Gore pripao je Kraljevini Jugoslaviji (21 selo), a manji dio Albaniji (9 sela). Kasnije su, poslije Drugog svjetskog rata, dva sela (Urvič i Jelovjane) pripala Makedoniji, kojoj i geografski pripadaju.

Gora je okružena slavenskim i neslavenskim jezičkim teritorijama (Opolje, Ljuma, Reka, Polog). Osim toga, stanovnici Gore, prije svega muškarci, bili su u stalnom pokretu i tako dolazili u kontakt i sa jezicima koji se nisu govorili u neposrednom okruženju. Balkanskim narodima je svojstveno da žive u međusobnim kontaktima i da govore i razumiju po više susjednih jezika. Isto tako trude se da, koliko je to moguće, govore i upotrebljavaju prestižni državni jezik u zavisnosti od države koja je vladala u datom historijskom trenutku (Osmansko carstvo, Jugoslavija, Albanija).

Na Balkanu je svaki etnos koristio svoj jezik (dijalekat), ali kako bi što lakše komunicirao sa susjedima, a pritom sačuvao svoj jezik, primao je neke osobenosti iz jezika susjednog etnosa. Na taj način je nastao Balkanski jezički savez sa dosta sličnom gramatičkom strukturom u balkanskim jezicima, sa međujezičkom inteferencijom na gramatičkom i leksičkom planu i bilingvizmom i polilingvizmom kod govornika susjednih balkanskih govora (Usikova, 2007: 7).

DISKUSIJA

Gora je najbolji primjer balkanskih jezičkih prožimanja i interferencija. Tokom turske uprave državni i najprestižniji je bio turski jezik. Poslije Prvog svjetkog rata u kosovskom dijelu Gore, kao i kod goranske subgrupe u Makedoniji (Urvič i Jelovjane), srpski jezik postaje zvanični državni jezik. Po završetku Drugog svjetskog rata srpskohrvatski je zvanični državni jezik u kosovskom dijelu Gore, dok je u Urviču i Jelovjanu državni jezik makedonski. U albanskom dijelu Gore od 1923. godine do danas albanski je zvanični državni jezik. Sve je to ostavilo vidne tragove na goranski govor, kako na gramatike tako i na njegovu ukupnu strukturu i leksiku.

      Gora je u prošlosti imala čvrste veze sa kulturom Turaka. Iz tih veza ostali su mnogi tragovi u tradiciji, običajima i govoru njenih stanovnika. Još 70-tih godina XIX vijeka ruski konzul u Prizrenu I. S. Jastrebov piše da u mnogim selima Gore postoje džamije i mektebi. Također bilježi da „selo Brod ima oko 500 kuća i dve džamije“. Iznosi podatak da je u Brodu „već otvorena muška škola za turski jezik“, te dodaje: „Muški već mešaju u govoru turske ili bugarske izraze; ovo je stoga, što se oni skitaju po Rumeliji svake godine po nekoliko meseci. (...) Od skora su počeli više se privikavati turskom jeziku, jer im je potreban u vojsci. Ali ipak oni ne mogu ostaviti svoj jezik, jer im žene drugog jezika ne znaju“ (Jastrebov 1879: 137-138).

Govoreći o porijeklu Gorana Milisav Lutovac ističe da su „bez svake sumnje i turski Juruci, koji su sa stokom boravili za vrijeme leta na ovim planinama, što se vidi i po njihovim grobištima, ostavili tragova u etničkom sastavu. Istina, od njih je dosada očuvan u prezimenu samo jedan rod, ali ih je bilo više“ (Lutovac 1955: 44-45). Goranski antropološki tip Lutovac opisuje kao pretežno „smeđe kompleksije, pravilnih slovenskih crta lica“ ali zapaža da  se „među Goranima sretaju i ljudi vrlo zagasite boje kože, upalih živih i malih očiju, kod kojih se jasno mogu prepoznati tragovi cincarskih predaka. Sem toga, sreta se po koji čovek mongoloidnih crta, što je verovatno ostatak turskih Juruka, koji su dolazili kao stočari na ove planine i tu se stalno nastanili“ (Lutovac 1955: 53). Na prisustvo Juruka u Gori upućuju i pojedini toponimi – Juruka i Juručke grobišća (južno od Restelice). I u jednoj narodnoj pjesmi, koju je zapisao Nazif Dokle, pominju se Juruci („Juruci će me utepaje // Juruci ni se v' planina, // da strižet vovna jarina“).

      U govoru Gorana, posebno u narodnom stvaralaštvu, izrazito je frekventna orijentalna leksika. Ima autora koji smatraju da turcizme ne treba smatrati tuđim riječima. Asim Peco ističe da su one poprimile naše gramatičke osobine pa su samim tim prestale da budu potpuno tuđe riječi u našem jeziku (Peco 1987: 242). Bosanski jezik, kako je utvrdio akademik Peco, sadrži oko 11.000 leksema iz turskog, odnosno orijentalnih jezika – persijskog i arapskog. Od tih 11.000 mnoge su riječi već postale arhaizmi ili historizmi. Hasnija Muratagić-Tuna smatra da bi “bosanski jezik bio anemičan i prazan da nema ovih riječi koje zasigurno preslikavaju jedno historijsko stanje i jedno nasljedstvo ne samo nas na ovim prostorima” (Muratagić-Tuna 2009). Izrečene konstatacije se u potpunosti mogu odnositi i na goranski govor.

Mnoge riječi vezane za državno uređenje, pravo, finansje i slično su nakon raspada Otomanske imperije izišle iz upotrebe i bile zaboravljene, jer su institucije koje su održavale njihovu upotrebu bile ukinute. Međutim, u govoru Gore, posebno u njenom narodnom stvaralaštvu, do danas su se održale mnoge riječi iz turskog jezika koje nisu poznate ili su jezička prošlost u drugim balkanskim jezicima.

      Vokalski sistem goranskog govora pretrpio je znatan uticaj neslavenskih balkanskih jezika, prije svega turskog, albanskog i aromunskog.

      Poluglasnik turskog porijekla u goranskom govoru dao je ə, zatim a, a u nekoliko leksema e. Poluglasnik ə umjesto poluglasnika turskog porijekla potvrđen je u svim pozicijama.

      ə < ı:

      Báldəza, čákər, bəktisa (< tur. bakti,  „dodijati“, „dosađivati“), kəzdisa (< perfekat od kızmak, „naljutiti se“), jázək, kəna, Jáldəza, fəstan, kəspet, səkl'et, kəskan, hánəma, kənap, sədžade, zəndana, kádəna, áltən, sandək, kəbl'e (< kibla), zavŕti se sprotí kəbl'e, Kəbros.

            Hanəme mlade kadəne (Dokle II, 22).

            ka imala, kara Fatma, golem k'smet (Hasani, 31).

            go zatvorile, Ibra kulukdžija, vo temna apsana,

            džanam, vo temna z'ndana (Hasani, 272).

            Ešte li đe nosiš, Ibo, čak'r Ibo,

            dečke nogaice i bela skutača, (Hasani, 29).

            pa ti zele, Omer-aga, sand'k lire,  (Hasani, 320).

      Turski sufiksi -lık, -luk, -lük daju -lək, ali i lak, pa i lok:

      Ráatlək, kalábalək (Dikance),  fukáralək Rad, pazarlək, domaćinlək (Brod).

      Kalábalak, altípatlak, kəskanlak, gúrbetlak, búrmulak (Kruševo, Zlipotok).

      Múštilok (Kruševo), múštolok (Pakiša, Zapod).

            Vi ideme, prijatel'i, kalabalak (Dokle, 293).

            Sve gledate, halištari, na prokudlək (Dokle, 318).

            bi som dala, majčice, najgoljem muštilok (Hasani, 275).

      a < ı:

      Sándaci, áltan, kálap, džánam (Globočica), jástak, čádar (Vraništa).

     

      e < ı:

      Jástek, níšader, ^háter.

               

      Konsonantski sistem goranskog govora razvijao se pod snažnim uticajem neslavenskih jezika – turskog, arapskog i albanskog. Među značajnijim karakteristikama ovoga govora smatra se čuvanje foneme h i procese u vezi sa njom. Fonološki sistem konsonanata goranskog govora razlikuje se od fonološkog sistema okolnih slavenskih govora po čuvanju foneme h u svim pozicijama, ali ne i u svim leksemama

      Osim u brodskom govoru, gdje se najčešće supstituiše sa v, u ostalom dijelu Gore f se dobro čuva. Mnogi autori ističu da je prisutnost f u goranskom govoru očekivana, pošto i obližnji makedonski i srpski govori dobro čuvaju ovaj frikativ. Ivić iznosi stav da se glas f dobro čuva u govorima Muslimana zbog intenzivnijih  kontakata sa turskim jezikom. (Ivić, 1991: 85-86)

U sastav goranskog govora ušli su i neki veznici stranog porijekla, naročito iz turskog jezika. Usvajanje jednog veznika znači nešto više od usvajanja neke punoznačne riječi, jer svjedoči o razumijevanju smisla tuđeg rečeničnog sklopa (Koneski, 1966: 101).

Veznici turskog porijekla u živoj upotrebi u goranskom govoru su: demek, salj, salde, sade, ama, em, ja, andžak, ilja, jok.

Ama víje mlógu ste go zagínalje jézik (Orešek), Salj ovde šo idet (Zapod), em gof, em zlof (Restelica), Ja trnče, ja ljep (Dokle, Priče); Salj ti li si moma, // salj ti li zn'š d'igraš? (Dokle, 230). Em je tenko, em je prepečeno (Hasani, 222).

Turcizmi su se najbolje održali u narodnom stvaralaštvu Gore, jer pjesma i priča najbolje čuvaju jezički ambijent i vrijeme u kojem su nastajale. U narodnoj poeziji Gore je prisustvo orijentalnog elementa davalo čar i ljepotu. Turcizmima se primarno kolorizira ambijent stvaran različitim kulturno-historijskim procesima, naročito snažnim prisustvom Orijenta. U pjesmama su prisutni turcizmi iz različitih značenjskih slojeva. Oni, uglavnom, imaju poetsku vrijednost (Muratagić-Tuna 2009: 34).

Najveći broj turcizama u narodnoj poeziji Gore je uobičajen, ali ima i onih koji su prosječnom čovjeku našega vremena slabo poznati. Bez obzira na to oni imaju folklorno obilježje, znači i stilsko. Ima stihova u kojima je koncentracija turcizama veća od domaćih riječi.

Od knjiga goranskih pjesama najviše turcizama sadrže zbirke Ramadana Redžeplarija i Haruna Hasanija, dok su zbirke Nazifa Doklea sa nešto manje turcizama, jer je u njima mnogo više „ženskih pjesama“, a poznato je da je govor muškaraca bio bogatiji tuđim riječima. Ljepota žene iz Gore opisana je velikim brojem turcizama u mnogim narodnim pjesmama. Stihovi iz naredne pjesme to najbolje ilustruju:

Ne je ljuta zmija, mila nane, tok' je karasevda':
sevdinite oči, mila nane, stambolske fildžani,
sevdinite kosme – fidan od bosiljok,
sevdinoto čelo – altan ajmalija,
sevdinite veđi – skadarske gajtani,
sevdinoto noze – ovčarsko šupeljče,
sevdinata usta, mila nane, bećarska kutija,
sevdinata stava, mila nane, pašina namlija (Hasani, 89).

Riječi sevdah i karasevdah su se u goranskom govoru, a naročito u narodnoj poeziji Gore, odomaćile i dobile su i nova značenja. Tako riječ sevdah označava i voljenu djevojku, dragu, ljubav, dok karasevdah označava izgubljenu djevojku. Riječ sevdah javlja se u oblicima sevda, sevdalina, ali se veoma često javlja i kao osobno žensko ime Sevda (Sevdija).

Ori sevdo, sevdalino, 

ne li ti se nažaljuje (Hasani, 123).

U narodnim pjesmama iz Gore prisutan je veliki broj turcizama (orijentalizama). Međutim, pojedini od njih su frekventni, dok se drugi javljaju sporadično. Najčešće se javljaju: bećar, dilber, sevda, džanam, kuzum, deli, dert, altan, asker, nizam, pendžer, gajle, vakat, gurbet, fildžan, ugur(ala), akšam, saba(h), adžamija, šamija, bekrija, bojlija, buljuk, bajrak, izin, verem, turli, fidan, akraba, kabul, đuzel, aber, apap, galiba, ibrik, kajnak, hairlija, spa(h)ija i dr.

U narodnoj poeziji Gore javljaju se brojne sintagme orijentalnog porijekla, mnogo više nego u kolokvijalnom govoru: šan boja, kolan đerdan, deli divane, pendžer srčalija, tavan šindelija, odžak čušelija, altan pare, asker čelebija, altan mahmudija, fidan bosiljok, fidan bojlija, zengil mahalo, đulj bahča, džamli odaja, bajrakli odaja, dilber kumrija, nuhut leblebija, sevdali tambura, kuzum delija, indže bule, halva irmiklija i dr.

Knjige pripovjedaka Ramadana Redžeplarija sadrže najveći broj turcizama, jer je zapisivač poznavalac turskog jezika, pa je mnoge priče „zapisivao“ po sjećanju ili od osoba koje su govorile paralelno oba jezika:

„Imaf jen Goranin, ošof na gurbrt, bljizu, vo Prizren. Otvorif jena ašćinica, praif češiti jemeci: grah, čorba, dolma, piljaf, jahnija, musaka, eljbasan tava, sutljijaš, kazan-bidi, maljebije, halve i (...) Dućan imaf, ama rabota nemaf. Hizmećar mu bif jen mlat deljikanljija ot Gora.“ (Redžeplari, Čekmedže I)

Iz turskog jezika su preuzeti tvorbeni nastavci -ja, -džija, -lak/lok/lək, -əz, -aš:

Bostandžija, alvadžija, kulukdžija, garesdžija, kavgadžija, beljadžija, mehandžija, muštilok,

askerlak, kalabalak, edepsəz, terbijetsəz, apansəz i dr.

Ovi nastavci se upotrebljavaju i u građenju pojedinih riječi koje nisu turskog porijekla. Tako su nastavkom -džija formirane domaće riječi: koljepkádžija, grozjádžija goljémdžija („palac“), mljekádžija, prsténdžija, svirládžija, lóvdžija, vodovóddžija („vodoinstalater“) strujádžija („inkasant“) i dr.

U tvorbi složenih riječi prisutan je uticaj turskog jezika. Ima složenica koje su nastale direktnim vezivanjem sastavnih dijelova, bez spojenog vokala i bez flektivnih gramatičkih elemenata: ta(h)ánalva, miskísapun, đínsaba(h), altípatlak, simitmaja, mintánjelek, karáakšam.

Sufiks -sa je zastupljen samo u glagolima grčkog porijela, dok su sufiksi -isa i -osa preko glagola sa grčkom osnovom prešli i na primjere sa turskom osnovom. Tako imamo veliki broj ovih glagola koji su u upotrebi u goranskom govoru:

Ázdisa, bítisa, artérisa, bəktisa, bástisa, béndisa, denétisa, dokúndisa, rahátlisa kándisa, kandérisa, kəskándisa, davrándisa, kəzdisa, kúrdisa, záptisa, bázdisa, šašárdisa, kurtálisa, sájdisa, səklétisa, šáštisa, šíštisa, siktérisa, čátisa, újdisa, se táptisa, siktírisa, défetisa, kapárisa, dámlosa, bójosa, bátisa, útisa, téljosa.

Međutim, sufiksom -osa formiraju su i domaće riječi: kŕvjojsa, cŕvjojsa,  jádosa, zídosa, gnjídosa, hŕđosa.

Iz turskog jezika preuzet je znatan broj kalkova koji se javljaju u govoru i narodnoj poeziji Gore kao bukvalni prijevod iz turskog jezika:

do tuje Sebuanče, na umot da bideš,

tuje ka će zaminem, Sebuanče, umot da presečeš, (Hasani, 28).

 (na umot – „nadati se"; umot da presečeš – „izgubiti nadu“)

Ke se pišaš, novožena, v' muški tefter. (Dokle, 332).

(muški tefter – „vjenčati se“, „oženiti se“)

            né-faćaj kúsur,Šefijo take je pišano, (Hasani, 176).

 (né-faćaj kúsur – „ne zamjeraj“)

U Gori je zabilježen i veliki broj toponima u kojima se javljaju turcizmi:

Ađiín kajnak, Crnó dere, Čárdak, Čátma, Čučiná češma, Kájnaci, Séir (Brod), Askerskó dere, Fúrna, Júruka, Juručke gróbišća, Kapí češma, Kadínica, Kúla, Kurtóica, Mrámor, Túl'be (Restelica), Káršija (Rapča), Ramóf kajnak, Plòš Tátarof (Globočica), Čárdaci, Suó dere, Vákaf (Kruševo), Ávlija (Leštane), Še^hová češma (Mlike), Nizamská češma, Turskí put (Radeša), Káldrma, Kəšla, Terdziín kamen, Téferič  (Borje), Jeníšalak (Šištejec), Fíšek (Zapod) i dr.

Pojedini ostaci u toponomastici i patronimiji sačuvani u Gori nesumnjivo upućuju na prisustvo nekih starih azijskih naroda, posebno onih prototurskih i protomongolskih:

      Patronimi: Tatárovci, Vuránovci (Globočica), Kúrt (Zlipotok), Kumaničovci (Šištejec), Tátarovci, Júruk, Kúrt Brod, Pélivan Radeša, (Zlipotok Restelica); toponimi: Júruka, Juručke gróbišća, Jurúkovo, Šérupa (Restelica), Šeova češma (Mlike), Šehovci (Dragaš), Pávl'ići (Dikance).

      Pojedina prezimena u Gori imaju turske završetke. Prezimena su promijenjena u vrijeme priprema za iseljavanja stanovnika Gore u periodu 1956-1966. Tada su su svi koji su morali napustiti Goru, bili prinuđeni da promijene svoje prezime i dodaju turske sufikse -lar, -ler oglu, -lardan, -dži, -ali i sl. Neki, koji su odustali od iseljavanja i ostali u Gori, do danas su zadržali prezimena sa turskim nastavkom (Hasanlar, Begler, Muratoglu, Mahmutlardan, Ahmetlerden, Kučlar, Mrčolar, Bećirler, Redžeplar, Džemalar, Ljajkolar, Ajdarlar, Katlar, Ćoroglu, Jagdži, Baldži, Gungali, Musalar i sl ).

     

      ZAKLJUČAK

      Osmansko carstvo je na prostoru Gore trajalo oko 470 godina i ostavilo duboke tragove i neizbrisiv pečat na ljude, kulturu, običaje, na sve sfere života. Prelazak na islam je svakako najvažniji događaj iz ovog perioda, a pratile su ga promjene u cjelokupnom duhovnom i materijalnom životu stanovnika Gore.

      Elementi orijentalnog, u ovom slučaju osmanskog kulturnog naslijeđa, odavno predstavljaju integralni dio u širem smislu balkanskog kulturnog identiteta. Turcizmi, odnosno orijentalizmi,  su jedan od najznačajnijih segmenata tog kulturnog naslijeđa. A Gora je najbolji primjer jezičkih i kulturnih prožimanja i interferencija.

 

BIBLIOGRAFIJA:

1.      Peco, A. (1987), Turcizmi u Vukovim rječnicima, Beograd.

2.      Muratagić-Tuna,  H. (2009), Sevdalinka – izazov za lingvostilistička istraživanja, Riječ, Nikšić.

3.      Muratagić-Tuna, H. Intervju: Jezik treba njegovati, 6. jun 2012. Izvor: www.ligazasandzak.org

4.      Усикова, Р. (2007), Врски меѓу македонскиот јазик и други балкански јазици, Семинар за македонски јазик, Охрид.

5.      Koneski, B. (1966), Istorija makedonskog jezika, Prosveta-Kočo Racin, Beograd-Skopje.

6.      Ivić,  P. (1991), Izabrani ogledi I- III, Niš.

7.      Jastrebov, I. S. (1897), Podatci za istoriju srpske crkve, Državna štamparija, Beograd.

8.      Lutovac, M. (1955), Gora i Opolje, Srpski etnografski zbornik, Beograd.

Dr. Sadik Idrizi

University of Prizren, Kosovo

INFLUENCE OF TURKISH LANGUAGE ON GORANI SPEECH

(Summary)

Abstract: Turkish language had a huge impact on Gorani speech, especially on the lexical level. In the fund of words we refer to the term turcism, a huge number of them are of Arabic and Persian origin. During the long period of about five centuries, the Turkish language had a dominant position and was a language with special prestige in the whole Balkan Peninsula. Especially the men in Gora have used Turkish language, because it was the mean of communication on a wide teritory. The men in Gora have used until late, even many decades after the disintegration of the Ottoman Empire, many sequences (phrases, sayings, proverbs) in Turkish language and then translated them into their own local language. In this way, they expressed particular prestige and respect for the state language. By that, among other things, they were showing their belonging to the higher, aristocratic layer.

Key words: Gora, Gorani speech, Turkish language, orientalism, Balkan language union